O patetičnosti i kolaboraciji u izolaciji

Proteklih tjedan dana slušam, čitam i gledam zabrinuta lica poduzetnika koji su primorani dijeliti otkaze i zatvoriti poslovanje, jer ih država (čiji budžet pune od dana osnivanja tvrtke) primorala na obustavu poslovanja i odlučila ne podržati u izlasku iz krize u koju su ugurnuti. Paradoksalno, jer upravo privatni sektor omogućuje isplatu plaća onima koji su te odluke donijeli i koji su ugrozili preko 200.000 sudbina i sudbina njihovih obitelji. O daljnjoj spirali i dalekosežnom utjecaju da i ne pričam. 

Gledajući sve te silne sudbine, dugo sam dvojila hoću li, kratkoročno gledano, nastaviti komunikaciju na Linkedinu ili ne. Što god da kažem, podijelim, činilo mi se neprikladnim i graničilo s mojim osobnim vrijednosnim sustavom. Zato sam se odlučila na privremenu tišinu kako bih samu sebe ponovo kalibrirala i shvatila gdje mogu pomoći i doprinijeti ljudima i organizacijama bez patetičnih izjava i samopromocije.

Kao tihom promatraču, nisu me zaobišla iskakanja veselih lica iz Home-officea i dosta employer branding aktivnosti koje vrište u jedan prostor čiji su zidovi vrlo osjetljivi na sve što nije autentično. Komunikacijska mašinerija se jednostavno nastavlja, brojke se i dalje ganjaju, a jesmo li si uistinu postavili pitanje kako se ljudi osjećaju, kako se naši zaposlenici osjećaju? Što ova kriza u njima budi? Mislimo li stvarno kako se predajom prijenosnog računala i slanjem kući, posao možemo nastaviti kao i do sada? Tko se usudi procijeniti psihu i osobne traume koje ljudi prolaze (kako na svjesnoj tako i na podsvjesnoj razini) - strahove od sljedećeg potresa, od toga kako opstati u višečlanoj zajednici na nekoliko kvadrata kroz više tjedana, promjeni uloga, dodatnim ulogama, pomirenju poslovnih i privatnih obaveza… i u svemu tome kako komunicirati i surađivati s kolegama odajući sliku prisebne osobe koja treba samo jedno - funkcionirati?!

Nije li ovo vrijeme kada si možemo dozvoliti malo ranjivosti umjesto iskakanja sa objavama kako smo si svi cool, jer radimo od doma i super nam je na Skypeu, Zoomu, Callu… , jer ono što čujem u osobnim razgovorima je jedna posve druga stvarnost. Stvarnost u kojoj zaposlenici pucaju po šavovima usklađujući sve nove momente svakodnevice, u kojoj se javljaju potrebe o kojima timski voditelji do sada nisu vodili računa. Zato mi je u razgovoru s klijentima i ljudima iz različitih poslovnih zajednica prvo pitanje - kako su osobno i odmah nakon toga kako su njihovi zaposlenici? Vjerujte mi - u ovom ludom, bizarnom dobu - jednostavno pitanje koje čini čuda.

Kolaboracija u izolaciji

Upravo na osnovu takvih pitanja proizašli su neki zajednički izazovi, koje želim podijeliti i za koje bih voljela da si uzmete barem 5-10 minuta vremena i razmislite kako ste organizirali i podržali kolaboraciju u izolaciji. 

Sve organizacije neovisno o tome kada su se odlučile na rad od kuće, prolaze kroz fazu osnivanja kriznog stožera i potom osiguranje tehničke infrastrukture za decentralizirani rad, no rijetke si odmah u startu postave pitanje kako definirati suradnju. Na prvu sve izgleda jednostavno - home-office, skype, telefoni i posao može ići dalje - možda i može, no kako dugo, a da ne ostavi trajne posljedice na psihu naših ljudi i poslovanje. Uvažimo li sljedeće točke, već smo puno napravili za njihov osobni i poslovni boljitak: 

*poštivanje različitosti

Roditelji u ovoj situaciji imaju posve druge izazove s kojima se bore od onih zaposlenika bez djece, što znači da su u pogonu 24/7, da možda nemaju svoj slobodan miran kutak i da odrađuju posao i po noći i vikendom. I oni trebaju predah. Osim toga, trenutno se najveći broj zaposlenika žali na velik broj telefonskih poziva, a neki i na veću poplavu mailova. Imajte na umu da ih u ovo vrijeme trebamo rasteretiti od dodatnih stresova.

*digitalni detox i disciplina

Povezanost s mobitelom i računalom je postao standard i zadnjih smo se godina trudili ljude potaknuti na digitalni detox. Sada ih tjeramo u digitalnu povezanost. U uredu, u hodnicima, u kuhinji i u neformalnim susretima dogovaramo suradnju, dobivamo odgovore na pitanja, no to ne znači da svu tu komunikaciju automatski trebamo prebaciti na Skype callove i zatrpati ljude. Trebamo disciplinu i određivanje prioriteta na kojima će se raditi. Već sada si zaposlenici postavljaju pitanje što je s onim planskim zadacima koji se trenutno ne odrađuju. Hoće li njihov menadžment po ukidanju izolacije pitati što je s tim i koji je status? Strahovi su prisutni.

*liderstvo

Ovo je vrijeme koje otkriva istinske lidere koji znaju donijeti odluke (bez da se slijepo pridržavaju pravilnika i hijerarhije) i još bitnije koji znaju komunicirati. Zaposlenici koji su već duže u izolaciji ističu koliko im znači kada im se timski voditelj i/ili direktor obrati na dnevnoj razini. Osjećaju se sigurno i uključeno.

*nedostatak socijalne interakcije

Mi smo društvena bića i trebamo socijalnu interakciju. Razmislite kako možete podržati svoje ljude i izvan poslovnog konteksta. Ponudite “on-nomi” (online piće) - neformalno druženje uz piće u večernjim satima. MeetUp. Nekima je naporno svaki dan gledati iste članove tima i ne imati mogućnost komunikacije s drugim ljudima/kolegama. 

Možda neke stvari već primjenjujete, a možda i ne. Kako god - teško je znati kako izgleda unutarnji svijet naših zaposlenika no činjenično je stanje da vas sada trebaju više nego ikada.

TT

****Hvala svima koji su proteklih dana i tjedana otvoreno podijelili svoja razmišljanja, strahove, pozitivna i negativna iskustva. ;-))) Drž te se, pazite svoje najmilije i ostanite mi zdravi...