Kakvu poruku nam šalje pojam "lideri"?

Ovaj sam tjedan nakon dugo vremena osjetila da sam istinski živa. Kao jedni od govornika 4.HR konferencije u organizaciji Lider.Media i Udruge U4HR, Viktor i ja smo se odlučili našu prezentaciju na temu “Organizacijska agilnost - vodstvo se mijenja ili se vodstvo mijenja” održati iz dvorane (umjesto online). Iako je dvorana u koju stane skoro 150 ljudi bila ispunjena sa svega 20-tak ljudi uključujući i organizacijsko osoblje, imala sam priliku uživati u stvarnoj interakciji, čuti zanimljiva razmišljanja i izlaganja.

I dok bih trebala biti preplavljena pozitivinm emocijama, prevladao je osjećaj iritacije potaknut pojedinim izjavama i odabirom riječi.

Žalosno je da u 21. stoljeću još moramo slušati, kako bi lideri i menadžeri trebali “upravljati ljudima” ili još bolje “podređenima”. Tako smo mogli čuti i o tome kako je stupanj liderstva kroz svaku hijerarhijsku razinu sve manji ili kako se neki ne bi trebali ponašati kao nezainteresirani fikusi te da je uloga lidera motivirati i upravljati ljudima.

Slušajući neke izjave, zabrinula me razina nesvjesnosti koliko se snage krije u pojedinim riječima, prisutnost načina razmišljanja i kako se ljude u poslovnom kontekstu gleda i tretira: ili kao djecu i/ili kao strojeve, koji nisu sposobni razmišljati ili stvarati ako ih ne podmazujemo sa svim liderskim alatima i vještinama.

Riječi stvaraju našu realnost. 

Svaka izgovorena riječ u našim glavama budi niz slika i ako čujem kako bi se trebali ponašati prema “podređenima” pale mi se alarmne lampice. Samo kratki podsjetnik - podređen znači "koji je manje bitan". Niti s pojmom služničkog liderstva nikako nisam našla utjehu. Služničko, sluga - pa ne služi nitko nikome - formalno autorizirani menadžeri kompanije bi trebali biti stvaratelji fluidne strukture stvaranja vrijednosti, a ne kako se sugeriralo motivirati ljude. Kada se usvoji ta lekcija i slika, mnogim će leadership misliteljima, koji samo s malo atraktivnijom ambalažom i dalje zagovaraju i podržavaju tayloristički “command & control” pristup, biti lakše koristiti drugačiji rječnik i stvarati pozitivne slike koje su po mjeri čovjeka i čovjekove prirode.

Kreator života ili nemotivirana osoba?

Jel’ netko čeka velikog vođu kada u slobodno vrijeme sa članovima svoje obitelji planira preuređenje ili izgradnju stana/kuće? U tili čas od “podređenih” nastaju kreatori vlastitog života, koji znaju kako pronaći kvalitetnu informaciju, znaju tko im može pomoći, a i otkriti će najfascinantnije detalje koji će podići kvalitetu življenja u njihovom domu, uz pažljivo financijsko planiranje i bez bespotrebnog rasipanja novaca. No, kada ta ista osoba otvori ulazna vrata uredskog prostora ulazi u ulogu “podređenog” kojoj netko mora reći što i kako da nešto napravi. Paradoks, zar ne? Znači u jednom okruženju imamo kreatora života, a u drugom ta ista osoba treba nekog tko će ju motivirati i reći kada i kako da nešto napravi. I taj netko je naravno, ili lider ili menadžer, kako god ga/ju titulirali.

Poniznost? 

Neki navode pravičnost, poštenje, poniznost… i da ne nabrajam dalje, no pravičnost ne proizlazi iz osobe već iz poluga sustava. Maknemo li čovjeka iz križaljke uz postojanje pravičnih organizacijskih poluga liderova uloga koja proizlazi iz te dimenzije nestaje. Isto tako - što znači poniznost? U sustavu u kojem je svatko svjestan svoje uloge u lancu stvaranja vrijednosti, vrlo brzo će se shvatiti da se menadžerska uloga mijenja i da u izolaciji bez svih ostalih uloga ne može opstati, pa je pitanje zašto je potrebna poniznost, ako svi doprinosimo stvaranju vrijednosti?!

Ako pak smatramo da netko ne doprinosi stvaranju vrijednosti, postoji cijeli niz drugih pitanja koja bi si trebali postaviti - npr. ako je najmanja jedinica za stvaranje vrijednosti tim, možemo li osobu izolirano promatrati bez interakcije i konteksta u kojem se očekuje da stvara. Posve sumnjam, a upravo to sugeriraju leadership mislitelji, zaboravljajući da smo ljudi, da smo socijalna bića, da samoostvarenje proizlazi iz učenja, interakcije i refleksije.

Slika superjunaka.

A uz osvještavanje uloge, krajnje je vrijeme za pažljiviji odabir riječi. Svakom izjavom kojom se lidera obljepljuje sa pridjevima superjunaka, stvaramo slike. Slike koja kaže sve je u rukama lidera, pa se ne moram truditi, ne moram razmišljati, ja ionako nisam tu da razmišljam. Ako čujem da sam podređen:a znači da manje vrijedim od nadređene osobe. Stvarno?! Nije li vrijeme da to malo relativiramo i promijenimo ploču. Tko stvara, za koga i što? Jel’ birokratsko izvještavanje, planiranje daleko od tržišta i kontroliranje kvalitete rada, uistinu nešto što stvara sliku kako je "nadređena" osoba kvalitetnija, značajnija i više vrijedna od osobe koja je u direktnom kontaktu s klijentom u nekoj poslovnici i koja sa svojim osmjehom i kreativnošću vrlo često mora izgladiti sve sistemske pogreške koje su posljedica menadžerskih odluka. 

Kreativnost nam ne treba

Čuli smo i kako u proizvodnji ljudi ne trebaju razmišljati i biti kreativni, već trebaju jasne pravilnike i procedure?! Ako je tome tako zašto ih već nismo zamijenili robotima i u potpunosti automatizirali proizvodnju? Što bi tek čelnici Toyote rekli na ovakve izjave čija je cijela poslovna filozofija i uspjeh izgrađen na Lean proizvodnji, koju je preuzeo i Elon Musk. Primjerice, u njemačkim je medijima prije godinu i pol objavljen članak o automatizaciji i robotizaciji u Toyoti koji je otkrio kako je još 2015. podpredsjednik kompanije Mitsuru Kawai izbacio prve robote i vratio čovjeka u određeni proizvodni pogon, a npr. njihovo futurističko vozilo Mirai se u potpunosti ručno sastavlja. Zašto? Zato što je i u proizvodnji potrebna kreativnost i zaposlenik koji razmišlja.

Misaoni alati

Zanimljivo je kako će se uvijek tražiti argumentacija da potvrdimo naše pretpostavke, jer kako je Goran Vlašić iz Instituta za inovacije spomenuo, uvijek će nas reptilski mozak vratiti u poznato i nema veće opasnosti od uspjeha, jer ćemo i dalje tvrditi kako je naš pristup i način razmišljanja jedini ispravni.

Zato je vrijeme da gotova rješenja i recepte zamijenimo “misaonim alatima”, da krenemo propitkivati organizacijsku dinamiku umjesto da grešku tražimo u ljudima, da prihvatimo kako smo po prirodi motivirana, kreativna bića koja su spremna preuzeti odgovornost i željna samoostvarenja te da otvaranjem uredskih vrata, u sustavu stvaranja vrijednosti nailazimo na puno nelogičnih prepreka i iritacija, koja u konačnici rezultiraju s našim umanjenim interesom i demotiviranim ponašanjem. 

Nekada te prepreke lakše verbaliziramo, a često zbog užurbanosti i stresa nismo u mogućnosti s odmakom sagledati što se događa i gdje je potrebno potražiti sustavnu grešku, no nije greška u ljudima već u procesima i organizacijskom sustavu. Ili kako je Wiliam Edwards Deming davnih dana otkrio i zaključio:

"94% problema u poslovanju su greške sustava, a samo 6% greška ljudi.",

Ljudima ne treba veliki lider koji će se ponašati kao odgajatelj ili nadređeni, ali niti kao sluga. Potrebni su im organizacijski okviri koji su izgrađeni za samoorganizirajuće i tržišno-orjentirano stvaranje vrijednosti i koji su dizajnirani po mjeri čovjeka. TT